Ručni rad u borbi protiv Kineza!

Kako sam počela plesti i po narudžbi događa mi se da kad kažem cijenu gotovog rada, ljudi kažu da je to skupo, kod Kineza je to jeftinije. Ja na to odgovorim da onda kupe kod Kineza.
 Treba prvo pogledati koliko košta materijal, koliko je potrebno vremena da ja to napravim, te koliko sam truda uložila u to. Naravno da se ne može dobiti isti rezultat pletući s kvalitetnom vunom ili s nekvalitetnom. Da se razumijemo, može se naći jako dobre sintetike i lošeg prediva koje ima  dosta vune u sebi. Naišla sam na zanimljiv članak kolegice koja plete i kukiča pa ću ga samo prenijeti:

Digla mi je živce jedna sintetička baba s kompleksima manje vrijednosti do neba. Za one mlađe: nekad davno (ne tako davno, ali dovoljno davno da o tome nemate pojma) ako si htjela imati  odjeću kao glumice ili manekenke iz bijeloga svijeta, jedini način je bio da odeš s isječkom iz novina do mame, tete, bake i da one to sašiju ili ispletu. 

Osim ako niste imali roditelja funkcionara (visoko rangirani državni dužnosnik) e onda ste mogli avionom u shoping u bilo koju metropolu na svijetu. I te su se razlike na ulici vidjele, ali nitko o tome nije govorio. 

One koje su onda sanjale o takvom shopingu, dok su se njihove mame domišljale kako od onog što im je na raspolaganju napraviti holivudski look, i danas se konačno dočepale istog, sada govore o rukotvorinama i onima koji ih nose kao o gomili bez ukusa. 

Da citiram dotičnu: meni je to glupo s rukotvorinama izgledaš u njima ko da ti je mama štrikala cijelu noć da bi ti danas mogla s tim izaći vanka. I tu je rekla sve o svojim traumama iz rane mladosti. Blago se plitkoći takvoga uma koji ne vidi ništa osim etikete, potpuno slijep i gluh za stvarnost i onda i danas. Da stvar bude još gluplja pobrinula se miss sintetika hr self: komad koji je komentirala je bio od glave do pete tipični kineski mašinski … ma kakvih ima na kontejnere. Plitko, pliće, najpliće…

Još par potpuno predrasuda o kukičanju:

Toliko je jednostavno da uspavljuje. 

Sasvim pogrešno: kukičanje i pletenje su aktivnosti koje jako opuštaju i djeluju izuzetno anti – stres, a uz stalno računanje i brojenje prava su gimnastika za mozak, pa se zbog toga preporučuju za brži oporavak od depresije, nakon moždanog udara, kao prevencija i usporavanje zaboravljivosti! Red šetanje, red pletenja, red druženja, red kukičanja, … Meni je kukica pomogla u borbi protiv cigareta. I odmaranje od mojih hahara ne bi bilo jednako efikasno da nije kukice u ruci.

Sasvim druga priča je nošenje rukotvorina bilo koje vrste. Kad tako nešto stavite na sebe neizbježni su znatiželjni pogledi i poneko pitanje i komentar. I u tome grmu leži zec: netko s ponosom sve objašnjava i upućuje vas gdje i vi to možete nabaviti, a neki ne podnose toliku pažnju i bježe do najbližeg wc i presvlače se. Nije jednostavno biti drugačiji, netko to voli, nekome je svejedno, a netko ne može ni u ludilu. Sintetička baba s početka priče ne bi od mene ni dobila takav komad,  i ako u svojoj okolini imate takav jedan primjerak, ne trošite ni vrijeme ni rukotvorine jer tu osobu promijeniti nećete. 

Osim…

         … osim ako rukotvorine ne postanu must have, nešto što svi nose i moraju nositi. E, sad je već slika drugačija. 

                             Moramo malo izoštriti tu sliku, zar ne?

Post preuzet sa  stranice

Što vi mislite o tome? Da li je fora nositi u većini slučajeva unikatne modele, ručno rađene u koje je utrošeno dosta vremena i ljubavi ili je bitno "uklopiti se" u okolinu pa nositi isto što i drugi.

Napišite svoje mišljenje.

Vidim da ima dosta pretraga o tome kako se plete kapa. Ja sam se potrudila napisati mustre za 3 različite vrste. Da li se snalazite? Trebam li što mijenjati? Što vas još zanima?

Da li ste ispleli nešto? Pošaljite mi fotografiju!